Eh, Sarajevo, Sarajevo...
Ovih dana je na IN televiziji gostovao Haris Silajdžić, čini mi se prvi bosansko-hercegovački značajniji zvaničnik na nekom našem mediju. Priča je bila na momente teška i možda nije ni odgovarala mnogima u Crnoj Gori, ali je istinito oslikavala stanje i odnos prema nama, naših komšija i nekadašnjih zemljaka...

Sve me to vratilo u sjećanjima na prošlu godinu, kada sam bio pozvan od mog prijatelja Emira, predsjednika MC Sarajevo bikers club-a, da prisustvujem okupljanju motorista u Sarajevu, odakle ćemo napraviti humanitarnu vožnju za pomoć djeci Srebrenice. Planirano je da odvozimo tih gotovo 200 kilometara od Sarajeva do Potočara, kako bi prikupili sredstva i animirali javnost za pomoć djeci ovog, zaista uništenog kraja u posljednjem ratu. Naravno da sam sa ponosom prihvatio poziv, i nije me moglo omesti ni izuzetno loše vrijeme koje je vladalo tih dana. Uz stalnu kišu i nevjerovatnih 3,5 stepeni za početak juna, obavili smo planirani put i prodrmali ljude da počnu razmišljati o djeci koja su najmanje kriva za sve što se dogodilo. No, idemo redom...

Emir nam je preko Du-moto foruma već početkom godine najavio ovu vožnju, a s obzirom da je prošle godine bilo skoro 300 motora, ove godine je trebalo biti još više, pa su prijave tekle shodno tim prognozama. Ja i Luči, prijatelj iz Dubrovnika smo od starta znali da idemo, ali niko nije očekivao da ćemo voziti skoro kroz snijeg. Vremenske prognoze su govorile da se baš u tom periodu očekuje zahlađenje i ljudi su počeli polako da odustaju. Nije se nikome moglo zamjeriti na tome jer su uslovi bili teški i za automobile, a ne za vozila na dva točka. Tako smo nas dvojica ostali jedini koji će otići na ovaj put iz južnih krajeva. Dogovorili smo se da krenemo u petak, a vožnja za Srebrenicu je bila planirana za subotu. Emir nam je obezbijedio smještaj u jednom auto-kampu na Ilidži, i za 15 eura po danu, imali smo malu kućicu sa kupatilom, TV-om i parkingom. Idealno.

Krenuo sam iz Bara oko 7 sati, da bih u Dubrovniku bio oko 10. Put je bio vlažan, ali nije bilo kiše. Na granici sam prošao bez problema, a policija na Debelom brijegu je navikla na mene, jer je to bio treći put da idem u Hrvatsku te godine. Pošto sam to obično radio u ranim jutarnjim satima, a i zbog putovanja motorom, lako su me zapamtili, i uz pitanje, gdje ćeš ovoga puta, pustili me gotovo bez pregleda dokumenata. Luči me čekao na prelijepom Dubrovačkom mostu, i nastavili smo dalje. Sipali smo gorivo u Neumu, a već u Opuzenu stali da ručamo. I ja i Luči smo malo korpulentniji, i obojica volimo da pojedemo. Znali smo da će ovakvih zaustavljanja zbog hrane biti dosta, naročito jer prolazimo kroz jablanički kraj, poznat po izvanrednoj jagnjetini...

Ubrzo poslije pauze stižemo na BH granicu. Pregledaju nam dokumenta, upisuju motore i mi nastavljamo dalje uz stalnu opreznost zbog radara. Idemo uz rijeku Neretvu, kroz prelijep krajolik, po suvim cestama i bez straha od kiše. Prolazimo kroz Počitelj, istorijsko naselje orijentalno-mediteranskog karaktera i jedna od najljepših kulturno-historijskih cjelina u Bosni i Hercegovini. Ovaj hercegovački gradić na živopisnoj obali Neretve izgrađuje se intenzivno od druge polovine 16. vijeka kroz plodonosno ukrštanje dviju graditeljskih tradicija - orijentalne i mediteranske. Sve do naših dana bilo je sačuvano to graditeljsko kulturno blago, ali je u ljeto 1993. dosta toga razoreno. Od 2003. godine, istorijsko gradsko područje Počitelja proglašeno je nacionalnim spomenikom Bosne I Hercegovine. Ubrzo nakon ovog lijepog prizora, stižemo u Mostar. Nismo se zadržavali, ali smo jasno vidjeli ožiljke minulih godina. Tužno su izgledale porušene i izrešetane zgrade, a mi smo odlučili da u najskorije vrijeme dođemo i obiđemo ovaj grad. Ostavljamo Mostar i počinjemo da se penjemo prema planinama na kojima se vidi novi snijeg. Temperatura pada, ali nam to ne znači mnogo jer, uz opremu koju imamo, ni ne primjećujemo. Nailazimo na sklisku cestu, neosvijetljene tunele, pa vozimo uz dosta napora i opreza. Odlučujemo da predahnemo u jednom restoranu na Jablanici, blizu legendarnog porušenog posta iz bitke na Neretvi. Uz dobru tursku kafu se okrijepljujemo i nastavljamo.

U Sarajevo stižemo u popodnevnim satima, a Emir i ekipa iz kluba nas čekaju u kafiću "Opera". Smještamo se u bungalovima, istuširamo i krećemo u grad. Sarajevo je potpuno obnovljeno, i na svakom ćošku se nešto radi. Moderni tržni centri, blještave reklame, odlične saobraćajnice nam govore da se ovdje sliva veliki novac i da grad živi u punom zamahu. Obilazimo Baš-čaršiju i prisjećamo se nekadašnjih odlazaka u Sarajevo. Tufahije, baklave i fenomenalni ćevapi spadaju takođe u znamenitosti ovog kraja, a mi sa užitkom degustiramo sve ovo. Ubrzo pada noć. Po gradu vidimo izlijepljene plakate za memorijalnu vožnju u kojoj i mi učestvujemo. Emira spopadaju novinari, tražeći sve moguće podatke o broju učesnika, satnici vožnje i samoj organizaciji u Sarajevu. Naime, sve ovo traje tri dana, od čega je sama vožnja u subotu, a u petak veče i nedjelju su razne humanitarne akcije i dodjela priznanja i zahvalnica svima koji su bili učesnici. U petak su na glavnom trgu gostovali "Partibrejkersi" iz Beograda, u subotu sjajni Dado Topić i u nedjelju "Hladno pivo", najbolji rock band iz Hrvatske. Najave su bile danima po svim medijima u Bosni, i trg ispred Skenderije je bio prepun kada su Cane i ekipa zaprašili po gitarama. Sjajno veče beogradske grupe, uz fenomenalnu publiku koja je pjevala sve pjesme meni omiljenog banda. Sve se direktno prenosilo na Radio Sarajevu i u toku koncerta su se ljudi javljali i davali donacije za djecu koja su ostala da žive u Srebrenici.