Poslije cijelog dana provedenog na motoru, šetnji i, na kraju, skakanju na rock koncertu, umor nas je stigao i zaspali smo u našim sobama, sa nadom da sjutra ipak neće biti kiše. Definitivno smo znali da će biti oko 70 motociklista, a iz Tuzle bi trebalo da nam se priključi još nekolicina, negdje na pola puta. Domaćini su pripremili i autobus, u slučaju velikog nevremena, ali smo to odbili sa prezirom, jer ipak smo mi bikeri... J

Subota 3. jun, temperatura oko 8-9 stepeni, kiša pada i ne vidi se ništa nego crni oblaci, magla i isparavanje tople zemlje. Autobus je spreman, ali mi ostajemo pri tome da ćemo, i ako bude išao neko autobusom, mi ići motorima pored. Zato organizatori odlučuju da ipak idemo motorima i tako se nas sedamdesetak okuplja pored stadiona Koševo, gdje dolaze brojne TV ekipe koje će nas pratiti na ovom putu. Oko 11 krećemo. Kiša ne prestaje, mi u kišnim odijelima, kacigama i debelim rukavicama ne osjećamo ništa. Penjemo se na okolna brda, jer nas tuda put vodi, a temperatura pada na 3-4 stepena. Samo nam snijeg fali. Stajemo u jednom malom mjestu gdje čekamo da nam se kolege iz Tuzle priključe. Tu se okrijepljujemo, uz veliku pozornost mještana koji se trude da nam udovolje, kako ničega ne bi falilo. Dok čekamo, smješteni smo u jednoj diskoteci-kafiću, specijalno otvorenom zbog nas u tim ranim popodnevnim satima. Poslije gotovo pola sata, nastavljamo dalje. Prolazimo kroz Vlasenicu, pored rijeke Jadar, kroz Miliće i druga živopisna sela, a kako se primičemo Srebrenici, sve su vidljivija rušenja i ožiljci po kućama, nadam se, zadnjeg rata u ovim krajevima. Stižemo u Potočare, skidamo mokra odijela, a na ulazu u memorijalni centar dočekuju nas vodiči i ljudi koji rade ovdje, da bi nam što vjernije ispričali priču ovog nesretnog kraja...

Prizor je bio užasan i govorio je više od hiljadu riječi. Grobovi su bili poređani u pravilnom nizu, a na njima su bila ispisana imena poginulih i godine rođenja. Mnogo mladih ljudi je bilo sahranjeno, a tišina koja vlada tim krajem je bila sablasna. Bio sam prvi iz naših krajeva, i zaista sam bio dirnut ovim obilaskom. Nakon šetnje kroz Memorijalni centar, otišli smo da pogledamo BBC-jev dokumentarac o majkama Srebrenice. Za većinu učesnika je ovo bilo prvi put da gledaju, dok sam ja to već vidio na našoj televiziji. Emir nije mogao da vjeruje da se to ipak prikazalo u Crnoj Gori, i to ne jednom. Gledajući sve ovo, kao i mjesta koja su oko Srebrenice, tek shvatam koliko smo mi bili daleko od užasa rata. Koliko smo dobro prošli u ludilu 90-tih. Ne ponovilo se...

Nismo imali tako drastičnih razaranja, ali su rikošeti pogodili i nas. Mnogi su ostali bez prijatelja, rodjaka, na bilo kojoj strani bili. Na kraju se neće ni znati gdje je ko bio, samo će jedina istina biti da ih više nema. Ja sam ostao bez nekoliko vrlo bliskih ljudi koji, na sreću, nisu poginuli, ali ih nisam vidio više od decenije. Pobjegli su iz ovog ludila, tražeći sreću na mirnijim mjestima, preko „bare“. Drago mi je što su uspjeli, ali bi ih tako rado vidio ponovo ovdje...

Sjetim ih se često, ali sada, dok sam vozio cestama kuda su do skoro išli samo tenkovi, kao da su bili samnom. Moju narandžastu Harley-Davidson jaknu nosim uvijek sa sobom, iako vozim BMW-a. Ona mi dođe kao neka amajlija i nosiću je dok se ne raspadne. Nju mi je kao poklon poslao Emil Karastanović, čim se dokopao američkog tla. Hvala prijatelju...

Ostali smo da ručamo u Srebrenici, gdje je za nas u jednoj osnovnoj školi pripremljen pasulj. Povratak u Sarajevo je bio nešto suvlji do planinskih prijevoja. Vratili smo se u svoje sobe, ostali da se odmorimo, jer nas je uveče čekao Dado Topić na trgu ispred Skenderije. I sam biker, Dado nas je pozdravio i pridružio nam se u razgovoru prije samog koncerta. Da je vrijeme bilo imalo bolje, htio nam se i on pridružiti sa svojim Harley-em...

Koncert je bio sjajan, uz mnogo njegovih dobrih starih stvari. Veliki broj ljudi je ostao do kasno da se zabavlja na trgu. Mi smo bili jako umorni, ali veoma ponosni na sve što smo uradili toga dana. Otišli smo da se odmorimo, jer se sjutra trebalo vraćati doma. Odlučio sam da se ne vraćam istim putem. Pošto je bilo par ljudi iz Splita, Luči je sa njima ponovo išao preko Mostara. Ja sam se opredijelio za put preko Foče, Šćepan polja, Kanjonom Pive, preko Nikšića na Podgoricu, i zatim u Bar. Dan je bio lijep i konačno sam mogao da se opustim u vožnji. Par radarskih kontrola me je ipak upozorilo da su policajci svuda isti, bar u ovim našim krajevima. Da ne bih pravio međunarodne probleme, platio sam 20-ak maraka svoju slobodu i nastavio dalje. Prije same granice ima dionica od nekih 10-ak kilometara makadama, koja se do sada, nadam se, asfaltirala. Priroda je prelijepa, putevi sasvim dobri, osim ovih par kilometara, a gužve u saobraćaju nema, i jedino vas neka divlja životinja može iznenaditi. Iz Sarajeva sam krenuo oko 9, a u Baru sam bio oko 2 poslijepodne. Žena me čekala sa ručkom, a ja sam morao da podnesem raport, gdje, kako, kuda i sa kime...

Nadam se da su ratna vremena bespovratno iza nas i da će sve manje biti djece kojima treba pomagati da preživljavaju...

gasor@cg.yu